Sadaka nikad ne umire, ona traje....

Sadaka nikad ne umire, ona traje....




Ovaj događaj se desio prije sto godina u jednom beduinskom mjestu u
Saudijskoj Arabiji. Čovjek koji je doživio ovaj događaj zove se Ibn Džed'an. O
svojoj životnoj priči on kaže:“Čim je došlo proljeće, devu koju sam imao, češće
sam puštao na ispašu. Dok sam je gledao, nisam se mogao načuditi koliko je bila
debela a njeno vime je „pucalo“ od mlijeka. Njeno mladunče kada bi pokušaj da
joj se približi i da je doji, pomislio bi, sad će ono vime da eksplodira od
velike količine mljeka. Dok sam posmatrao svoju devu i njeno mladunče iza nje,
sjetio sam se svoga komšije koji je bio siromašan i koji je imao...


sedmero djece. Gledajući devino mladunče kako doji mlijeko, kroz misli mi
opet proletiše onih sedmero djece..“SubhanAllah, ovu devu i njeno mladunče, dat
ću kao sadaku svom komšiji“ - rekoh sam sebi. Ova deva mi je najveće bogastvo i
najdraže što imam, ali kad se sjetim riječi Uzvišenog Allaha:“Nećete zaslužiti
nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže..“. (Ali Imran,
92), onda znam šta time želim postići a to je Allahovo zadovoljstvo.


Uzeo sam devu i njeno mladunče te pokucao komšiji na vrata:“Brate, uzmi ovu
devu i njeno mladunče kao poklon od mene“! Na njegovom licu sam vidio osmijeh
radosti i iznenađenje. Da, bio je iznenađen, ali je shvatio da mu je ovo nafaka
od Allaha, s.w.t. Moj komšija i njegova djeca, pili su mlijeko, od njega
dobijali i druge mliječne proizvode, jahali su devu, a mladunče kad je odraslo,
prodali su ga te se okoristili od novca.


Nakon proljeća, dođe nam ljeto. Velike i nesnosne vrućine. Zemlja postade tvrda,
vrela i ispucana. Mi beudni, spremišmo svoje stvari i krenušmo da tražimo
mjesta u kojima ima vode. Kad smo se smjetili, ja i moja tri sina smo krenuli
kroz pustinju da tražimo kakav bunar sa vodom. Međutim to nisu obični bunarevi,
to su bunari u koje kad uđeš, moraš da ideš kroz podzemne male tunele kako bi
došao do vode. Nakon kraćeg traganja, našli smo neki stari bunar. Ja sam ušao i
počeo sam da puzim po uskim i malim tunelima tragajući za vodom. Išao sam dugo,
dok su me moja tri sina čekala vani. Nakon nekog vremena shvatio sam da sam se
izgubio. Pokuašo sam se vratiti, ali bezuspješno, bio sam izgubljen pod zemljom
među malim labirintima. Sinovi su me tri dana pokušavali naći, ali bezuspješno,
tako da su pomisli kako me je ujela zmija ili da sam negdje propao u neku
duboku rupu. Proglasili su me mrtvim.


A poznavajući svoje sinove koji su jedva čekali da im otac umre kako bi
podijeli njegov imetak međusobno, nije ga ni čudilo što ga nisu bolje tražili.
Odmah su se okupili u kući te počeli sa podjelom imetka. Dok su tako dijelili,
jedan od njih reče:“Sječate se deve koju je naš otac dao našem komšiji,
predlažem da odemo do njega i vratimo našu devu, on je ne zaslužuje“!?


Nakon toga su njih trojica pokucali siromahu na vrata. Kad je čovjek izašao,
rekoše:“Vrati nam našu devu“! Čovjek iznenađen reče:“Zašto da vam je vratim,
vaš otac mi ju je poklonio da se hranim njenim mlijekom“? Sinovi srdito
rekoše:“Ne zanima nas, vrati nam našu devu bolje ti je“!


„Žaliču se vašem ocu“ – reče čovjek. Sinovi odgovoriše:“Nećeš se ti nikome
žaliti, otac nam je umro“.


„Umro...ali..kako i kada, pa ja ništa ne znam“ – iznenađeno reče čovjek! Oni
rekoše:“Ušao je u podzemne bunareve da traži vodu, izgleda da ga je ujela
zmija, tražili smo ga tri dana, nismo ga našli“.


Siromah im reče:“Evo vama vaša deva, samo mi pokažite mjesto gdje je vaš
otac nestao“. Sinovi uzeše devu a njega odvedu do mjesta gdje im je otac ušao
te ga ostaviše sama. Komšija koji je sumljao u priču sinova, sveza oko pojasa
konopac, zadnji kraj sveza za obližnji kamen i spusti se u bunar da traži svog
prijatelja i dobročinitelja. On priča:“ Tražio sam i kopao mračnim uskim
prolazima. Nakon nekoliko sati, osjetio sam vlagu, idući prema toj vlazi, kopao
sam dok nisam došao do druge obrušene zemlje, kad sam malo odkopao zemlju,
osjetio sam ruku...bila je to ruka mog komšije. Nakon sedam dana provedeni pod
zemljom, bio je živ. Polako sam ga izvukao, očistio te nahranio i napojio.
Stavio sam ga na nosila te dovukao do svoje kuće.


Ponovo se vratio u život, bio je živ a njegovi sinovi to nisu znali. Kad se
malo odmorio, upitao sam ga:“Tako ti Allaha, de mi reci kako si ostao živ nakon
sedam dana provedenih pod zemljom bez hrane i vode“?


On reče:“Dok sam bio dolje, desilo mi se nešto čudno. Dok sam išao uskim i
mračnim prolazima, našao sam bio malo vode, počeo sam da pijem. Međutim neki su
se prolazi obrušili tako da su mi se putevi pomiješali i nisam se znao vratiti.
Bio sam zarobljen. Nakon tri dana, vodu sam popio, ali me je glad opasno počela
stezati. Nije imala milosti, počeo sam slabiti i polako se gubiti. Prepustio
sam se Allahu, s.w.t i Njegovoj odredbi. KAD ODJEDNOM NA JEZIKU OSJETIH OKUS
MLIJEKA OD DEVE. PROGUTAM, KAD STVARNO MLIJEKO. VIDIO SAM ISPRED SEBE ZDJELU
PUNU MLIJEKA, NOSILA JU JE NEVIDLJIVA RUKA KROZ MRAK DO MOJIH USTA I NAZAD.
TAKO MI JE TA ZDJELA PUNA MLIJEKA DOLAZILA KROZ MRAK I NAPAJALA ME SVAKI DAN PO
TRI PUTA. ALI IMA DVA DANA MI JE PRESTALA DOLAZITI, NIJE MI BILO JASNO NIKAKO“!


Rekoh mu:“Kad bi znao razlog, možda ne bi povjerovao, tvoji sinovi su
mislili da si mrtav pa su došli kod mene i uzeli mi onu devu koju si mi
poklonio a od čije sadake te je Allah napajao dok si bio pod zemljom“. Zaista
je musliman uvijek u hladu svoje sadake...


Nakon ovoga, čovjek je okupio svoje sinove da pred njima dio svog imetka dao
svom komšiji.


Jeste li vidjeli kako se ukaže milost u trenutcima teškoće i nedaće...???


Ebu Bilal