Muslimani u Evropi

- Svi veliki povijesni prelomi povlače za sobom jače društvene potrese i preobraze koji kroz dalja stoljeća određuju životni put naroda. U sudbonosnim događajima, kakvi su primjerice danas, koji su uskovitlali suvremeno ljudstvo najbolje se odrazuje životna sposobnost i zrelost, odnosno slabost i trulost različitih skupina ljudskog društva kao i svih jedinki koje povezane jedinstvom etničkih ili vjerskih veza tvore dotične zajednice.

U hrvanju za vlastitu afirmaciju i samoodržanje, dakle u trenutku kada se rješava pitanje sudbine ljudi, pruža se izvrsna mogućnost da se najsnažnije odraze vrednote skupne duše naroda, kada ona u najvećoj mjeri razvija svoje i duhovne i fizičke snage.

Od dana kada je počelo naglo islamiziranje zemalja jugoistočne Europe muslimani su Bosne i Hercegovine u svom političkom razvitku imali bezbroj teških časova, kada su im događaji, pretežno vanjske naravi, stvarali skoro bezizlazne situacije koje su prijetile vjerskim i fizičkim uništenjem muslimanskog elementa. U takvim trenucima muslimani su zahvaljujući političkoj mudrosti svojih preda uvijek zrelo i hladno pristupali prosuđivanju težine stvorene situacije i iznalaska mogućnosti i sredstva kojima su na vrijeme otklanjali nastalu opasnost, o čemu nam politička povijest muslimana u balkanskim zemljama pruža dovoljan broj primjera. I u vremenu kada smo se nalazili u sklopu jedne muslimanske (turske) države muslimani nisu sačinjavali apsolutnu brojčanu većinu, nego su po svim balkanskim zemljama živjeli izmiješani s pripadnicima drugih vjera na pragu europskog kršćanstva.

Dakle, i u prošlosti njihovo držanje nije počivalo toliko na brojčanoj snazi koliko na unutarnjim vrednotama duše muslimanskih stanovnika Bosne i Balkana uopće, čija su iskonska čeznuća duša u vjerskim i društvenim ustanovama islama našla svoj odgovarajući i naravni izraz. Kao što su sve granične bilo vjerske ili narodnosne skupine ljudskog društva borbenije od onih koje su usko povezane uz svoju maticu, tako su i muslimani stanovnici Bosne po svojoj posebnoj žilavosti i otpornosti i vjerskoj gorljivosti unišli u europsku i svjetsku povijest. Upravo kao što poljski katolicizam svoju vjersku borbenost i žilavost duguje činjenici što se već stotinama godina nalazi ukliješten između agresivnog ruskog pravoslavlja i borbenog germanskog protestantizma, tako je i islam u Bosni, kao u svoje doba u Španjolskoj, zapleten u dugotrajne borbe za samoodržanjem, izoštrio svoju borbenost i nagomilao toliko otporne snage da je stotinama godina odolijevao vanjskim udarcima.

Iz takvog borbenog i dinamičkog islama izvirale su otpornost, žilavost, vjerski žar, duh samoodricanja i pripravnost žrtvovati se za ideal, dakle sve one životne vrednote koje su omogućile opstanak islamskih skupina na balkanskom prostoru unatoč okolnosti koje prate politički i državni razvitak islamskih zajednica na Balkanu, naročito iza Prvog svjetskog rata. Za upoznavanje pitanja samoodržanja muslimana na Balkanu u budućnosti od najvećeg je značenja istaknuti činjenicu da je pravilno shvaćeni i u životu primijenjeni islam uvijek u prošlosti držao muslimanske stanovnike Bosne, Albanije i Rumelije na okupu, tako da su u časovima ugroženosti, koja je dolazila s vana, uvijek nastupali skupno i jedinstveno, u čemu treba gledati ponajglavniji razlog njihova održanja. Ukoliko je vanjski ili unutarnji pritisak usmjeren na račun životnog ili vjerskog opstanka muslimana bivao jači, jednodušni otpor muslimanskih stanovnika se je nalazio u stalnom porastu. Kao primjer navodimo razloge pozadine slučaja Fate Omanović, nakon čega je uslijedila kolektivna reakcija muslimana koja je imala krupnih posljedica u našem novijem vjerskom i političkom životu.

Također je za naša razmatranja od velike zanimljivosti sudbina španjolskog islama, koji je također bio granična religija na međašnjoj crti Pirineja, gdje su se sukobljavale ne samo dvije različite kulture nego i dva protivna vjerska svijeta. On se na Pirinejskom poluotoku održao punih osam stoljeća, nakon čega je podlegao u hrvanju sa stoljetnim protivnikom. Ali se različite skupine ljudskog društva mogu i vjerski i kulturno i biološki održati sve do stanovitih granica. Naime u trenutku kada razorne pojave kao što su ćudoredna pokvarenost, seksualna raspojasanost, mlitavost, raskoš, slabljenje vjerskih i čovječanskih osjećaja i gramzivost za zemaljskim dobrima, dakle sve one osobine koje nužno proističu iz materijalističkih pogleda na svijet, prevagnu nad vrednotama karaktera (značenja) i duše, narodi propadaju. Tako i muslimani u Španjolskoj i drugdje nisu propali odjedanput ni uslijed izgubljenih vojničkih ratova.

Propadanju ili, drugim riječima, fizičkom uništenju islamskih skupina u Španjolskoj, Siciliji i Balearima prethodila je duga povijest raspadanja zajedničke duše naroda, koju tvori ne samo razum nego i vjerski osjećaji, ćudoredne vrline, vjerski ideali, ljubav prema dobru, vjerska gorljivost, smisao požrtvovanja za bližnjega, društvena stega i spremnost odreći se života ako to zatraže vrhovni probici vjere i općih zajedničkih dobara. Kao i uvijek u povijesti tako i u našem slučaju sudbina i opstanak naroda bili su uvjetovani ne samo razumom nego i osobinama karaktera i narodne duše. Poznato je da su biološki iščezli mnogi narodi za koje povijest znade, primjerice Aditi i Semuditi (o kojima Kur'an govori), kao i Kelti i Hundi, dok su se drugi uslijed kulturne ih ćudoredne inferiornosti (potčinjenosti) stopili s kulturno jačim i rasno zdravijim narodima (stapanje sjevernoafričkih Berbera s kulturno nadmoćnijim Arapima i postanak današnjih Rumuna, koji čine mješavinu praslavenskih stanovnika s kulturno jačim ratnicima rimskih legija koji su operirali u donjem toku Dunava).

Nijedan narod nije propao zbog jedne izgubljene bitke i uslijed isključivo vanjskih uzroka, nego je raspadanje počelo iznutra, u njegovu unutarnjem biću, dok su vojnički porazi ubrzali to raspadanje. Sudbonosni završetak imperijalnog Rima, kulturne Helade, starog Egipta, Šparte i Babilona, muslimanske državne tvorbe u Španjolskoj i Turskog carstva uslijedio je gotovo iz istih razloga, uslijed ćudorednog pada društva, unutarnje nesloge i rastrganosti, pokvarenosti i nesposobnosti državnih upravljača koji su počinjali nedjela svake vrste. Sve su se navedene tvorbe raspale poput istrošenog organizma zbog svoje unutarnje pokvarenosti, dok su vanjski neuspjesi samo odavali unutarnju bolest i pokvarenost društva. U posljednjem razdoblju svoje povijesti muslimanska Španjolska razbijena na mnogobrojne državice stvorene razmiricama nesposobnih kneževa koji su se gložili oko vlasti propadala je iz dana u dan. Dok se u Španjolskoj odigravala prava nesreća pripremijena od nesposobnih vladara koji su se međusobno optuživali i svadali oko pitanja tko je pravi politički predstavnik naroda, žiteljstvo pocijepano na mnogobrojne stranke nije se moglo oduprijeti neprijatelju koji je prodirao. Španjolski politički predstavnici lišeni političkog i moralnog autoriteta izgledali su kao truli panjevi držeći se dograbljenih stolica, dok je na tisuće muslimanskih glava dnevno padalo, a zemlja se pretvarala u zgarište. Oni su krvlju plaćali međusobne razmirice i svoje ranije naklonosti prema nemuslimanskim kraljevima Aragona i Kastilje, koje su u međusobnoj zavađi dozivale u pomoć u borbi protiv svojih političkih protivnika, inače muslimana.

Samo zahvaljujući rijetkim pojedincima koji su svojim osobnim junaštvom i primjerom podizali poljuljani moral naroda, Španjolska je još koju godinu produžila svoj život. Kada se posljednja tvrđava muslimanskog gospodarstva na Pirinejskom poluotoku - Granada odlučila na predaju, tadašnji glasoviti vitez Ebu Musa el-Gassan se stvorenoj odluci najodlučnije usprotivio govoreći: »Što se tiče mene, ja više želim braneći svoj grad naći grob pod ruševinama Granade nego imati najraskošnije dvorce koje bih mogao zadobiti ako bih se ponizio neprijatelju vjere i pristao na izdaju.« Opsjednuta Granada je pružala i dalje otpor, da na koncu u gradu pretegnu slabići koji odlučiše predati Granadu u protivničke ruke. Izdajnici briznuše u plač, a Ebu Musa, svjestan posljedica izdaje, izreče značajne riječi: »Pravci! Prepustite plač i jaukanje ženama i djeci!

Mi smo muškarci sa srcima koja su stvorena ne da liju suze nego da prolijevaju krv. Opažam da je duša naroda zatajila, tako da nam je onemogućila spašavanje Granade. Ali zato za plemenite duše ima druga zamjena - slavna i časna smrt. Naše žene treba da odgajaju naše sinove sloboštinama, kako bi se spasili osvajačkih okova i nasilja. Ako nitko od nas ne uspije da se domogne groba koji će pohraniti njegove kosti, neće mu nedostajati nebo, koje će mu zemne ostatke pokriti. Ne dao Bog da dočekam vrijeme kada će se govoriti da su plemići Granade bili kukavice bojeći se smrti pri odbrani Granade.«

Musa el-Gassan je životom iskupio svoje riječi. Pao je na putu obrane vjere, porodice i kućnog praga. Njegova smrt kao da je bila simbol rasapa islama u Španjolskoj. Nakon predaje Granade i propasti Španjolske dotadanje lukavo savezništvo muslimanskih saveznika, naime aragsonskih i kastiljskih kraljeva, potpuno je razgolićeno, kada su ovi počeli praktično izvoditi davno skovani plan potpunog fizičkog istrebljenja muslimana s Pirinejskog poluotoka. Navedeni ulomak o sudbini islama u Španjolskoj jasno opominje da jedino moralna snaga iz koje izvire i duh otpornosti određuje životni put ljudskih pokoljenja.

Bogumilski pokret u Bosni, koji je bio nositelj nezavisne državnosti, izložen stoljetnim nasrtajima protivnika sa Zapada i Bizanta uspio se othrvati jedino trajnim otporom i žilavošću bosanskih bogumila koja se temeljila na moralnoj čvrstini i životnoj jednostavnosti. Svima nam je dobro poznata potresna borba senusijskog pokreta, koji se svojom otpornošću na zadivljenje čitavog svijeta trideset godina uspješno odupirao zvjerstvima talijanskih kolonizatora u Tripolisu. U nejednakoj borbi koja podsjeća na borbu Davida s Golijatom pristaše senusijskog pokreta su svi bez razlike na spol i doba bili prigrabili za pušku kojom su branili svoje živote i ugrožena prava. U Tripolisu je svak ostao na svom mjestu, i nakon potpunog talijanskog osvajanja zemlje nijedan senusija nije ispustio pušku iz svoje ruke niti ju htio predati nakon opetovanih poziva talijanskih vlasti. Krvavo iskustvo ga je naučilo da je puška jedini jezik koji napadač razumije. Da su se senusije kukavički predali i na prvi poziv vlasti odbacili oružje, da su lakoumno nasjedali licemjernim obećanjima okupatora i da na talijanska presezanja nisu reagirali jedinstveno, islam bi u Tripolisu još prije dvadeset godina zadesila sudbina islama u Španjolskoj.

Kad god jedan narod izgubi smisao za vjerske, kulturne i druge više ideale i više bude cijenio život nego smrt, kad zanemari ćudoredne vrednote i omlitavi, njegova otporna snaga znatno slabi unatoč njegove civilizacije, koja je usmjerena na vanjsko usavršavanje života. Ovu nam činjenicu također potvrđuje povijest uspona i slabljenja pojedinih naroda. Dovoljno je istaknuti primjer unutar razjedinjene Francuske, koja je do tada bila ključ europske dinamike, jednim jačim udarcem svana slomljena i tako izbačena iz kruga jačeg političkog aktivizma na europskom kontinentu. Mi sličnu preobrazbu osobina koje tvore dušu jedne društvene skupine zapažamo i u životu bosanskohercegovačkih muslimana. Naš društveni razvitak kroz posljednjih pedeset godina, od kada se jače približavamo europskom Zapadu, očito pokazuje naš uspon u prosvjetnom pogledu i u poprimanju zapadnih civilizatorskih tekovina.

Nu istodobno bilježi kržljanje našeg ćudoredno-duhovnog života, propadanja vjerske svijesti, popuštanje stege u porodičnom životu, mlitavost i slabljenje otporne snage. To proizilazi iz toga što smo pored prosvjete, koja nam je neosporna, poprimili i one upravo najslabije tekovine (materijalizam, kamatu s bankarstvom, modu, europski način porodičnog života, nenaravnu emancipaciju žene, alkoholizam, hazardne igre, seksualnu raspojasanost, blud, samoživost, odvratnost prema predajama, ravnodušnost prema vjeri i ćudorednim vrlinama) koje su samu Europu sunovratile u propast. Suvremeni matrijalizam, koji plavi Europu počevši još tamo od devetnaestog stoljeća, zahvatio je i nas. To se najsudbonosnije odrazilo u životu znatnog dijela naših inteligenata (istina mahom poluobrazovanih), pa i onih koji su svršili naše više vjerske zavode, kod kojih je ljubav prema vjeri zamijenio vjerski indiferentizam (ravnodušnost). Iza Prvog svjetskog rata pa do danas znatan broj naših mahom površno obrazovanih žena pošao je stopama Fatime Omanović, ali moderne Fatime Omanović ni izdaleka ne uznemiruju našu savjest niti izazivaju onu reakciju kod muslimana kao što je to bilo prije četrdeset i pet godina, kada je krug naših intelektualaca bio uži. Vjerski i moralni život naših gradova koji stoje pod jačim utjecajem europskog materijalizma u posljednje vrijeme dobiva sasvim novi, više nemuslimanski izgled. Namjerno navodimo Mostar, Banju Luku, Derventu i Brčko, koji su potpuno izmijenili lice svog vjersko-duhovnog života.

Mi smo u uglađivanjima čisto vanjskih oblika života znatno dostigli Europu, ali nas je zato čisto vanjski izgled zapadne civilizacije isuviše omlitavio, što se najbolje odrazilo na našoj otpornoj i fizičkoj snazi, koju smo trebali u daleko većoj mjeri pokazati pri obrani naših ugroženih prava u posljednje tri godine. Stanovništvo naših gradova kao i vjerska i svjetovna inteligencija su strašno zatajili. S druge pak strane mi smo se mogli uvjeriti da se naš vitalitet i otporna snaga najviše očitovala u našim selima i izvangradskim naseljima koja nisu u velikoj mjeri bila zaražena civilizacijom suvremenih gradova. Naše seljaštvo, koje je u svojoj jezgri muslimansko i zdravo, predvođeno u većini slučajeva sitnim vjerskim službenicima, imamima i mualimima, pokazalo je svoju vjersku svijest i sposobnost za život. Zato rad muslimanskih vjerskih i svjetovnih inteligenata treba da bude usmjeren u pravcu prosvjetnog podizanja, buđenju vjerske svijesti i očuvanju životnih snaga muslimanskog seljaštva, koje predstavlja našu snagu danas i sutra.

Uopće muslimanske zajednice na Balkanu (Bugarskoj, Rumunjskoj, Grčkoj, Albaniji, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj) stoje pred dosta složenim problemima čije rješenje pripada budućnosti. Ali po našem mišljenju, naše potpuno saživljavanje s Europom, pogotovo s europskim načinom duhovnog, porodičnog i društvenog života kakav se javlja danas, za nas bi bilo pogibeljno ako se hoćemo održati kao muslimani, ako želimo sačuvati svoju duhovnu samobitnost (vjeru, vjersko-porodični život, tradicije, islamsku kulturu). Graničnim vjerskim skupinama, kao što smo mi koji živimo na razmeđi Istoka i Zapada, otrgnutim od jačih skupina više konvenira stanoviti konzervatizam i opreznost u primanju tuđih ideja nego, slijepo imitirajući Europu, kidati s prošlošću, s očinskim zdravim predanjima i s mentalnim osobinama naše muslimanske i rasne duše.

Zabacivanjem ćudorednih vrednota, slabom primjenom vjerskih propisa i poprimanjem našem islamskom mentalitetu stranih ideja, čime podupiremo pojavu vjerske ravnodušnosti kod nas, postajemo duhovno inferiorniji. Duhovna pak inferiornost nam prijeti opasnošću našeg idejnog stapanja s nemuslimanskom Europom, koja bi nas tada i fizički lahko istrijebila. Sudbina nestalih muslimanskih skupina u Španjolskoj i Mađarskoj treba da nas više pokrene na razmišljanje o našoj sutrašnjici. Ali trenutno je za nas važniji jedan drugi problem, pitanje našeg fizičkog opstanka, koji nam je nametnulo razračunavanje velikih naroda u svijetu, naročito u Europi. Užasi savremenog totalitarnog rata pogodili su i muslimane na balkanskom prostoru i zaprijetili im biološkim istrebljenjem. Ocjenjivanju našeg položaja treba pristupiti bez plačljive sentimentalnosti, sasvim hladno, zrelo i realno. Duhovno pribiranje, idejno povezivanje, jačanje muslimanske fronte samoobrane, volja da se održimo na prostoru koji je naš, lijepi komšijski odnosi sa svim inovjernim sugrađanima i pribavljanje puške, to su jedini putevi našeg spasa. U postavljenim zahtjevima zbijena je suvremena muslimanska problematika. Sve ostalo je nebitno.

Trebamo biti svijesni da se naša sudbina ne rješava negdje u vanjskom svijetu, nego u nama samima. Dobro je rekao jedan dubokoumni pisac da svaki čovjek u svojoj duši nosi zvijezde vlastite sudbine. Ne samo pojedinac nego i svaki narod kovač je svoje sreće. Kada riješimo zapreke u nama samima, kada izgradimo razum, srce i volju i budemo voljeli smrt u općem probitku koliko i život, same od sebe će pasti sve prepreke u vanjskom svijetu. Od naše duhovne i otporne snage, povezanosti i odlučnosti da s puškom u ruci branimo živote i žrtvujemo se za ideale vjere, čast porodice i svetost kućnog praga zavisit će naš udes.



Misli o sudbini naroda i zajednica u povijesti (Autor: Mustafa Busuladžić)

Poglavlje iz knjige: Muslimani u Evropi